Gospođo Dora, je li vi mislite da je vrijeme da se ja počnem kurvat?

Moja stanodavka je sigurno osoba koja kad završi s jedenjem sladoleda omot ne baci na pod. Bilo bi joj to lakše nego nositi ga u ruci do najbliže kante koje, morali bismo joj naći opravdanje, stvarno i nisu redovite na ulicama našeg prljavoga grada. Nema ni nekakvoga zakona koji bi joj to kao recimo u Singapuru zabranjivao. Ona smeće baca u koš zato šta je dobro odgojena. Nikad ona ne bi npr. pitala prijatelja za savjet - Šta misliš mogu li baciti smeće na pod?

Ako moju stanodavku u dućanu zaustavi susjeda koju iz dna duše mrzi ona će to pokušati sakriti. Popričat će s njom, možda čak lagati da joj je drago što su se srele. Sumnjam da će nakon šta dođe doma pitati svoga muža može li ubuduće glumiti da je ne poznaje. Ako bi to i napravila, on bi se sigurno nasmijao misleći da se šali. 

Moja stanodavka umirovljena je pravnica koja je prije nešto manje od sto godina rođena u istoj zgradi u kojoj sada živim ja, dva kata ispod u arhitektonskom uredu koji je tada bio običan stan. Ne znam kako je izgledao njen put do vlasništva vrijednih nekretnina, niti jesu li je za vrijeme NDH zbog židovskog podrijetla s obitelji od tu izbacili, niti je li ih u komunizmu izgubila pa vratila u privatizaciji, ali pretpostavljam da ih ne dijeli sa sestrom jer mi je niti jednom nije spomenula. Potkrovlje koje unajmljujem jedan je od pet dijelova ravnomjerno podijeljenih među stanarima. Ukratko, moja stanodavka za niti jedan od najmanje dva stana koja iznajmljuje nema kredit, hipoteku ili slično i dobila ih je na poklon. 

Od dana kada sam nogom stupila u stan ja sam se u njega zaljubila. Cijeli život sam maštala da ću kad odrastem živjeti sama u stanu koji ću moći urediti po svom ukusu, a jednostavnost interijera i blagost moje stanodavke to su mi i dozvolili. Pristala je da postavim police za knjige, dozvolila mi da se rjesim suvišnog namještaja, dala mi da koristim podrumsko spremište za stvari koje mi ne trebaju. Ja sa svoje strane baš nikad nisam zakasnila s plaćanjem stanarine koja je, uvijek ističem svima koji me posjete, vrlo pristupačnih 450 eura. 

Moji prijatelji se često sele pa je pretraga stanova na Njuškalu nezaobilazna društvena aktivnost. Znam tako jako dobro da se prostori koje njihovi vlasnici opisuju kao šarmantne stanove i rijetke prilike iznajmljuju i za veće iznose nego što ja plaćam svoj iako se radi o nakaradnim rupama više nalik mjestu na kojem ja držim biciklu. Nikad se nisam iščuđavala svojoj stanodavki, ne daj bože smijala se njenoj naivnosti. Uvijek bih rekla da se radi o finoj i pristojnoj ženi, a ne nekoj prostačkoj lihvarici.

Prije par godina nastala je velika drama kad je razotkriven biznismen u Hvaru koji za jelo koje naziva pizzom naplaćuje 50 kuna. Ne radi se o cijeloj pizzi već o njenom komadu, nema ta pizza nikakve posebne sastojke pa je kada se malo bolje pogleda pitanje je li uvreda svakoj drugoj nazvati ju istim imenom. Skandal je ugašen kada je na Indexu objavljen tekst koji se naziva člankom o tome kako taj biznismen može ako želi naplatiti pizzu koliko god on želi. Upitno je može li se osoba koja ističe bjelodane stvari nazivati kolumnistom. Nema načina da ljude natjeramo da se pozdravljaju sa susjedima. Možda oni koji imaju dovoljno samopouzdanja da ovakva mišljenja objave kao iznimna ni ne pozdravljaju svoje susjede, ali svoju stanodavku nikad ne bih mogla zamisliti u nijednom od takvih primitivnih prostakluka. 

Kad ono, zove me jedan dan gospođa Dora i kaže mi da će mi povisiti stanarinu ne za 50, ne za 100, već za 150 eura i to već od idućeg mjeseca. Kao što sam mislila za gospođu Doru mislim i za sebe da sam pristojna osoba i u tom trenutku se uopće nisam snašla. Uspjela sam joj reći da je 600 eura mjesečno za mene jako puno pa je ona pristala da dok se ne snađem plaćam 550. Moja pristojnost u ovom trenutku prelazi u glupost koja me izjeda već tjedan dana. Nije 600 eura puno meni, to je naprosto puno za gotovo sve ljude koji žive u Zagrebu, gradu u kojem je prosječna plaća oko 1000 eura. Snaći se u mom bi slučaju značilo da se počnem baviti npr. dilanjem droge. Bi li bilo nepristojno od mene u tom trenutku pitati je - gospođo Dora je li vi mislite da je vrijeme da se ja počnem kurvat?

Nisam je dakle uopće stisnula, ali se ona ipak krenula opravdavati i pojasnila mi da se ranije posavjetovala s agenticom za nekretnine preko koje sam našla stan, a za koju mislim da joj nisam najdraži tip klijenta s obzirom da kad uđem u stan ne izlazim evo već tri godine i kradem joj kruh iz usta. Navodno joj je i frendica rekla da se stan samo malo niže niz Palmotićevu ulicu iznajmljuje za 700 eura i da bi to sigurno mogla i ona. Dobro odgojeni ljudi ne razmišljaju mogu li nešto napraviti, nego trebaju li. Treba li se za poklonjeni stan od 40 kvadrata u potresom narušenoj zgradi u ulici koja je gradilište u ružnom besperspektivnom balkanskom gradu single djevojci u kasnim dvadesetima koja vam nikada nije izazvala niti jedan problem povisiti stanarinu za trećinu iznosa koji trenutno plaća preko noći? Kako je gospođa Dora na to pitanje odgovorila sa - ali mogu, ispada da je ona primitivna, nekulturna lihvarica kojoj bi bilo isto da piše kolumne za Index ili baca smeće po podu.