Uvijek bih odabrala katoličkog boga prije svih ostalih

Više nego što je to titula na koju sam ponosna, jedina je za koju sa sigurnošću mogu reći da je nosim - više od svih ateista na svijetu volim Vatikan. Isto tako, više sam od svih nas koji bi izbacili vjeronauk iz škola zadovoljna što sam ga ne samo pohađala, nego što nam je bio jedan od težih predmeta u višim razredima osnovne škole. Umnu mapu o Tridentskom koncilu još i danas imam u glavi, a bez ikakvih poteškoća ću nabrojati ime svakog pape unazad stotinjak godina.

Prvo da se riješimo očitoga - svo to silno udaljavanje od Isusovog nauka u posljednjih dvije tisuće godina dovelo je do toga da katolicizmu estetski nema ravnoga. Iako primjerice u budizmu nema patološke osvetoljubivosti starozavjetnog boga, uvijek bi prije odabrala njega jer narančasto nikome ne stoji. Grimizno crvena, ljubičasta, crna i bijela, raskošno zlato i rijetki dragulji mogu svakog kardinala, svećenika i časnu sestru učiniti pojavom. O poziciji žene u Crkvi ne pada mi na pamet govoriti, za razliku od desničara koji nam stalno imaju potrebu docirati kako biti boljim ljevičarem prihvaćam odgovor koji je papa Ivan Pavao III dao Sharon Stone koja mu je predstavila svoju zabrinutost oko tog pitanja u seriji Novi Papa - Biblija nije iPhone i ne može se ažurirati svako par godina. Pokroviteljski mi je sažalijevati žene koje su svoj život odlučile dati bogu pa se zato radije divim njihovoj odjeći koja unatoč skromnosti po mom sudu niti malo ne zaostaje za onom muškaraca od vjere.

Ne razumijem ljude koji kao kvalitativan sud o suvremenoj umjetnosti kažu da je ne razumiju. Žele li time reći da s druge strane razumiju katoličku ekstazu koja je tako čest motiv u renesansnoj umjetnosti? Racionalno prosuđivanje je i općenito precijenjeno, a u umjetnosti čak i potpuno suvišno. Kršćanska umjetnost puna prenaglašenog afanavanja mene tako može ganuti do suza. Dok slušam crkveni zbor prođu me više puta trnci od glave do pete, a zbog akustike u crkvi osjetim se istovremeno zaštićeno i samo iako to u mom slučaju nema nikakve veze s bogom.

Svoju jedinu ateističku kušnju nisam ipak prošla zbog estetskih razloga nego zbog čovjeka koji mi je dao odgovore na većinu teških životnih pitanja - Dostojevskog. Čitala sam te zime Bjesove i duboko vjerujući u superiornost svog omiljenog pisca pokušavala shvatiti njegovu religioznost. Dok sam se pitala jesam li duhovno nedorasla vjeri ili je on ipak bio malo i ludast, baš kao da mi bog šalje znak izašla je serija Mladi Papa. Ja sam je kao najveći ljubitelj Vatikana s najvećim guštom pogledala, ali nažalost, ako je božjeg znaka i bilo poslao je krivi jer ga ja opet nisam uspjela shvatiti. Puno mi je bliži Novi Papa John Malkovich koji, kako s vremenom doznajemo ni nije pravi vjernik. Kod Dostojevskog mi se ipak učinilo unatoč opetovanom uvjeravanju u suprotno, valjda jer mi je tako lakše, da je njegova vjera vezana uz nacionalni identitet, što pravoslavlju i jest imanentno, ali ja kao ekumenist u tradiciji Pavla VI. ne dijelim kršćane na njihove i naše.

Ustvari, neću biti nepoštena i priznat ću da u svojoj ekumeni pravim jednu, i to ne baš malu iznimku. Odbojnost prema pljuvanju na ičiju religiju nadilazi strah od otkazivanja, iskreno me nije briga tko u što vjeruje, ali moram priznati da osjećam duboku ideološku averziju spram učenja protestantizma. Za početak, kakva je to religija u kojoj nema oprosta grijeha? Znam da doba reformacije nije bilo najsjajniji trenutak papinstva i da je trebalo stati indulgenciji na kraj, ali stvarno su se zanijeli. Što vjerniku koji ne može dobiti oprost ostaje nego strah koji se manifestira kroz naporni rad i trud. Religija bi po meni trebala ponuditi malo više od naputaka koje svakodnevno dobivamo na poslu, ali u protestantizmu je to nemoguće jer je on temelj kapitalizma. Kad tome pridodamo da im svećenici žive kao svi drugi ljudi, da je misa proizvoljna, a sakramenata osim krštenja i nema, meni se čini da tu ne ostaje puno.

Gdje god išla od Labina do Napulja, uvijek ulazim u Crkve i smatram da su gluposti kad ljudi govore da si vidio sve kad si vidio jednu. Međutim, shvaćam da dugo nisam bila na misi. Znam i da je regresivno u kontekstu Konklave koja nam slijedi i na kojoj svu sreću želim Luisu Antoniu Tagli, filipinskom kardinalu i nasljedniku Franjinih ideja, ali meni kao nekome tko do boga mari malo ne bi smetalo ni da se liturgija još uvijek služi na latinskom pa svima koji dijele stav preporučujem Župu sv. Blaža u Zagrebu.

Na kraju moram reći da se bez obzira na sva navedena estetska načela slažem s papom Franjom da bi se Crkva trebala vratiti siromašnima. Bio mi je i više nego drag, pretjerano bi bilo reći da sam ga voljela, ali se jesam u BlaBla caru na povratku s uskršnje proslave iz Splita zbog njega pomolila. Nisam koristila niti jednu od poznatih molitvi nego sam u slobodnoj formi zamolila Boga, antropomorfnoga boga, bjelobradog, ozbiljnoga starca koji stoji na nebu, ako postoji, da mu oprosti sve grijehe i da ga primi sebi. Franjo je pred kraj priznao da je njegova vjera prolazila kroz kušnje, pa je sasvim u redu da i ja svoj ateizam nekad malo testiram iako se unatoč brojnim privlačnostima još u punoj formi drži protestantskom stegom.