Nitko nema gori PR od ljevičara

Neupućena u to da se radi o odvratnoj transfobnoj organizaciji prije nekoliko godina sam upisala Ženske studije. U sklopu predavanja o mirovnom aktivizmu čuli smo i najsjajnije isječke iz njegove domaće prošlosti. Jedna istaknuta epizoda zvuči kao vic iz Hrvatskog tjednika i ide otprilike ovako - taman tamo negdje oko pada Vukovara na sastanku makrobiotičara u Kumrovcu napisan je zahtjev hrvatskoj vojsci da baci oružje i tako zaustavi rat. Čak ako noviju hrvatsku povijest znate koliko i povijest hrvatskog aktivizma ne vjerujem da je potrebno otkrivati rasplet ovog događaja.

Ništa se nije po tom pitanju značajnije promijenilo ni danas. Dok skupina vitezova na Trgu moli da se vrati autoritet muškarca nad ženom, paralelno neke feministkinje održavaju tihu misu i dijele ruže za svaku žrtvu femicida. Ma sve da mi je prihvatljiv oblik protesta u kojem nekoga tko mi želi zabraniti da se čak i odijevam po slobodnoj volji ja molim - samo me nemoj ubiti, ne bih mogla sudjelovati u manifestaciji koja se zove tiha misa dok bi na event koji se zove Hod za život rado otišla da ne znam kako se zapravo radi o još jednom pokušaju vraćanja autoriteta muškarca nad ženom. Dolazimo tako do moje poante - nitko nema gori PR od ljevičara.

Mogli smo se u to uvjeriti još jednom i nakon Thompsonovog koncerta. Prvo bijelo polje više ne predstavlja mržnju prema Srbima, možda čak ni komunizmu, a o Židovima i o Romima da ne govorimo. Dok se viče Za dom spremni više se ne razmišlja o muslimanskom selu koje treba spaliti niti srpskoj bandi koju treba goniti. Maestralnim uspjehom koncerta desničari su pobijedili nas, nenormalnu manjinsku Hrvatsku koja ide na gay pride, podržava pobačaj čak i ako je rezultat punokrvnog ženskog promiskuiteta, a ne odvratnog zločina i koji misle da bi se ti odvratni zločini trebali kažnjavati čak i ako se dogode u braku. Ne znam ni za jedan mit, ep ili odu u kojoj se veliča pobjeda nad toliko brojčano nadjačanim neprijateljem, ali u ovoj obrnutoj verziji filma 300 opisana je kao iskaz zajedništva, ljubavi i kršćanskog milosrđa. Nikad nešto slično ljevičarima ne bi pošlo za rukom.

Zaredani domaći primjeri mogli bi navesti na krivi trag, isti problem muči svjetsku ljevicu. Od prvog dana kad sam za pojam čula, prezentiran mi je u najgorem mogućem tonu, a opet sam od prvog dana svim srcem zavoljela cancel kulturu - strategiju građanske odmazde protiv nedodirljivih bogatih moćnika. Njezini mehanizmi nisu sistematizirani i neizbježno je da funkcionira stihijski čime zahvaća i nedužne. U njoj nema svih onih dobrih stvari koje pravosuđe garantira kao što je presumpcija nevinosti niti optuženikovo pravo na iskazivanje obrane. Svjesna sam svih njenih loših strana jer i ja gledam videe od Contrapoints, međutim, da nije bilo cancel kulture ne bi bilo ni #metoo pokreta što je osim Shreka 2 po mom mišljenju najbolja stvar koja se dogodila zapadnoj civilizaciji u 21. stoljeću. Ipak, dobrim dijelom zbog lošeg PR-a cancel kultura presudila je sama sebi pa i ona postala cancelana. Revolucija je počela jesti svoju djecu i tako je cancelanje preživjelo samo u nišnim zakucima interneta gdje influencerica koja ne pokupi govno na cesti za svojim psom izgubi sve pratitelje, a Kim Kardashian koja je utjelovljenje svega što ne valja s ovim društvom svaki dan postaje sve bogatija. Problem dakle nije što je cancel kultura opasna, to znači da je efikasna, nego što se u jednom trenutku zaboravilo kome je namijenjena. Nemojmo od nje odustati, ajmo je modificirati jer nam je potrebnija više nego ikad prije.

Grozimo se sve većeg raslojavanja društva i užasavamo što to disproporcionalno bogatstvo osigurava tim malobrojnim skupinama. Ja ne poznajem nikoga tko maksimalno ne suosjeća s patnjama Palestinaca, a poznajem i ljude koji idu na Thompsona i na Hod za život i na Pride i na jebenu tihu misu, a ipak naši izabrani predstavnici glasaju za opetovano obnavljanje sporazuma između Europske unije i Izraela. Nikad nisam pisala ništa o Palestini ne samo zato što se ne znam i ne mogu izraziti oko događaja koji su toliko strašni nego i zato što nisam vidjela svrhu jer sam se donedavno sa svima oko svih pitanja vezanih za tu temu slagala. To se promijenilo zahvaljujući mojoj woke sestri, još jedan predivan pojam s jako lošim PR-om, koja pazi da nikad niti malo ne zastranim i zbog koje sam se priključila posvemašnjem bojkotu kompanija koje podržavaju Izrael.

Opasno podcjenjujemo moć mase. Znam da to što nas dvije ne pijemo Coca-Colu ili jedemo McDonald's neće promijeniti ništa, ali dok mi netko to objašnjava ne razumije da bi njegovim priključivanjem imali jednu osobu više na svojoj strani. Dok smo na popis dodavale sve kompanije čije usluge i proizvode više ne smijemo koristiti postalo mi je jasno da smo ih zapravo trebali cancelati odavno, sve i da ne podržavaju livestreamani genocid. Ne bismo trebali kupovati stvari od kojih zarađuju ljudi koji u svojim tvornicama eksploatiraju djecu, ne bismo trebali podržavati svojim bijednim malim novčićima firmu koja preusmjeri tok rijeke u Africi zbog kojeg cijela jedna država ostane bez pitke vode.

Kako dobro znam da sam i ja samo ljevičarka koja loše prodaje dobru ideju preporučujem nam svima da od sada koristimo narativ koji dobro prolazi najjačim PR magovima - desničarima. Nemojmo milijardere i njihove kompanije cancelati i bojkotirati zato što svijet vode u propast, odbacimo ih zato što su najmanja od svih manjina, a što široke mase vole više nego zgaziti one kojih ima manje, naučili smo