Kockar

U kockarnicu hotela Westin dolazila sam rijetko, ali redovito, uvijek samo s jednim ciljem. Svakih nekoliko mjeseci kad bih se vraćala iz izlaska, u doba kada više ne radi nijedan dućan ili kiosk tamo bih kupovala cigarete. Prije je riječ casino u mojoj glavi imala potpuno drugačiji, naivni prizvuk kao mjesto blještavila i glamura. U realnosti, ondje su se skupljali otužni sredovječni muškarci i od tamo sam bježala brzo kako sam i ušla čim bi skupila ono po što sam došla. Malobrojnim gostima i osoblju bilo je drago što je tako.

Prijatelj mi je jednom u nekoj dugoj noći za šankom ispričao da je nekoć imao problem s kockom. Poznajem alkoholičare, narkomane, pa i nimfomane, ali kockara nisam srela nikad i prirodno mi je ovime prijatelj postao zanimljiviji. Kockar! Ispričao mi je odmah i kako se svoga poroka ostavio.

Uobičajene noći dok se vrtio rulet, a oko stola u tišini sjedili fokusirani igrači, jednom je klonula glava. Pokušali su mu pružiti pomoć, ali bilo je kasno - za stolom je sjedio mrtvac. U casino su stigli bolničari, pa valjda i mrtvozornik, ne sjećam se dobro svakog detalja. Ono što je uslijedilo je ono što je toliko prenerazilo moga prijatelja, usjeklo se u njegovo, pa posredno i moje pamćenje.

Nakon što su tijelo odnijeli, svjedocima je rečeno da smiju otići, a zaposlenici su krenuli zatvarati casino. Međutim, tada se jedan od igrača pobunio i zaključio da s obzirom da mrtvaca više nema, nema ni razloga da ne nastave igru. Da ovo prepričavam za šankom dodala bih možda sad još neku dramatičnu rečenicu tipa - Mislim da osjećam da će na mene prijeći njegova sreća, rekao je, ali kad pišem nema potrebe za takvim kičem.

Mislim da moj prijatelj ne zna da je ta anegdota meni strašna skoro koliko i njemu. Svjesna sam koliko se uzbudim kad mi kockice za jamb krenu s jedinicama pa dvojkama, po redu kao da ih naručujem, pa smijem kalkulirati i bahatiti se riskiranjima. Nije to obični natjecateljski duh, dio moga stava da nije najvažnije pobjeđivati uglavnom onima koji su navikli gubiti. Mislim da se ovdje radi o jednom potencijalu za ovisnost, a neumjerenost je jedina moja osobina koje sam u potpunosti svjesna.

Potpisala sam peticiju o kockanju koju je pokrenula stranka Možemo. Nejasno mi je što točno njome traže, ali navode da 18 tisuća srednjoškolaca ima problema s kockom. Znači li to da se u zadnjih 12 godina otkako sam ja završila srednju situacija pogoršala ili naprosto ne poznajem građane svoje zemlje kako mi lijepo dokažu svaki izbori, ne znam. Svakako nezgodan problem o kojemu bi kako kažu i pokretači peticije trebalo podizati svijest.

O temi koju sam nedavno istraživala nemam statističkih podataka, ali masa je djece koju razni prevaranti uvjeravaju da je mukotrpan rad stvar prošlosti, fakultetsko obrazovanje organizirana spletka koja mladog čovjeka pretvara u ovcu i da samopoštovanje leži samo u novcu. Milijuni, skupi automobili i lagodan život čekaju ih čim završe njihove kratke tečajeve o ulaganju u dionice ili kriptovalute. Par stotine eura koliko traže da bi podijelili svoje znanje djeluje u usporedbi s time zanemarivo. Međutim, par stotina eura je za srednjoškolce puno pa ih usakrito posuđuju, kradu od roditelja i kada konačno ostanu bez njih nikome ne mogu reći ništa.

Ne znam kad sam prvi put čula za priču koja slijedi, ali vijest o njoj izgledala je vjerojatno otprilike ovako - FOTO/VIDEO Muškarac pao dok se penjao po zidinama, iz Grada napadaju vlasnika kluba, on im oštro uzvratio. Radeći na portalima naučila sam pisati ovakve naslove, ali ne i shvatila kako tekst iz čijeg naslova se ne zna gdje, tko ni kako ima bolju čitanost od onoga koji to otkriva. U svakom slučaju sporni grad je Zadar, a uprava i vlasnik kluba međusobno su se optuživali tko je kriv što na zidinama nije bilo ograde.

Teško je to prihvatiti, ali ponekad su tragedije glupe i u njima nema krivca. Treba li narušavati venecijanske bedeme pod zaštitom UNESCO-a ogradama neka procjeni struka. Meni se čini da je sigurnost preuzela primat kao društveni cilj preko podnošljive mjere. Ali o svemu ovome ja uopće ne bih ni razmišljala ni znala, da mi moja prijateljica nije zgroženo rekla ono o čemu se u niti jednim novinama ni pod kakvim naslovima nije izvještavalo.

Nakon što je tijelo muškarca odneseno, a pijani gosti polako krenuli kući nije se pojavio jedan "ovisnik o ludom provodu" i poželio ostati na tulumu. Klub je napunjen radio do jutra. Ovo nije anegdota koja se prepričava na šanku pa ne bih morala kičasto dodavati da je vlasnik prisutne počastio pićem da im ispere uspomenu na mrtvaca koji je do malo prije plesao među njima. Možda i je, ali ovoj groteski ne treba dodataka, dovoljno je jeziva sama po sebi. Dehumanizirajuća želja za zaradom ne klasificira se kao ovisnost, ali to koliko vlasnik kluba voli novac devijantno je koliko kockar iz prve priče voli igru. Žalosno je više od svega što njegov primjer nikome nije poslužio kao otrježnjujuće iskustvo.