Lider mog šupljeg izbora

Split je 80-ih bio grad, tako barem tvrde oni koji su tada u njemu živjeli, implicirajući valjda da Split to više nije. Ne mogu reć da me previše oduševljavaju priče iz tog perioda, o vespama, izlascima na Rivu, pa gdje je tko stajao - kraj govornice, koje koje klupe i sl. Previše me to podsjeća na gradske hijerarhije koje su mi bile tako odbojne dok sam u njemu živjela ja, a telefonska govornica u meni više ne budi divljenje koje izazivaju relikti prošlih vremena jer je tehnologija koju sam koristila kao dijete puno sličnija njoj nego onoj koju koristim danas. Za razliku od te navodno vanserijske epohe, fascinira me svaka mamina priča, em jer ima impresivnu memoriju, em jer ih savršeno zabavno zna ispričati. 

Kad je u petak Milanović ispred Državnog arhiva održao govor koji sam poslušala samo tada, a ipak ga zapamtila gotovo u cijelosti unatoč pamćenju koje se ne može mjeriti s maminim, prvo sam nazvala nju. Zasuzile su mi oči od uzbuđenja i radosti - gotovo je - pomislila sam. Fala Bogu gotovo je više i s Plenkovićem i sa svakodnevnim ponižavanjem zdravoga razuma čak ako svoje mjesto ustupa totalnom ludilu. Mama me često uspoređuje s Milanovićem, a kad negodujem doda - ok, ti kad malo popiješ. To se već da prožvakati. S prijateljima sam tu noć slavila i uporno ponavljala - sve sam mu oprostila, iako mu Vruju nikad neću zaboraviti. 

Prirodno, krenule su nove kalkulacije. Za koga ćemo sada glasati. Desničari iz naših krugova već su nas zvali, samozadovoljni što i sami jednom mogu biti kontroverzni u zemlji punoj svojih istomišljenika i eto do čega li je došlo, glasati za SDP. To bi dakle moglo značiti da mi ne moramo, odnosno da možemo za Možemo jer se naša X. izborna jedinica više ne dijeli na HDZ i njihove klerofašističke koalicijske partnere opsjednute selfijima i još tri, četiri glasa za koje nikad nismo sigurne kako će se raspodijeliti. Možemo Split nažalost nije ogranak stranke nego Facebook grupa pa treba vidjeti kako Dubrovčani stoje sa svojim Srđem. Da se mene pita ja bih najradije birala Katarinu Peović, ali tko bi se usudio agitirati u tom smjeru među onima koji su bili mladi, e najednom ne više u vremenu šarenih vespi nego onda dok se vozilo na parne i neparne, ne u doba Mediterana kakav je nekad bio nego kad su prednost pred svima imala vojna lica, negativan pojam koji ne traži daljnje objašnjenje.

Mama je taj vikend stigla u Zagreb, ne da preuranjeno slavimo, niti pravimo političke kombinacije, nego da odemo gledati zemljište ne kojemu bismo moja sestra i ja htjele sagraditi kuću. Pile smo kave ujutro, Normabele popodne, a navečer vino koje je mama sebi točila više nego šta bi htjela kako bi ga sestra i ja popile manje. Svaki put kad pomislim da ću uspjeti raditi išta osim družiti se dok su njih dvije kod mene grdno se zavaravam, ni minute ne stajemo razgovarati. Tri puta me mama tako morala upozoriti da Vino & Udba ima novi tekst, o Milanoviću naravno, prije nego li sam ga uspjela pročitati.

Ne na telefonsku govornicu nego kućni telefon moju mamu je svojedobno nazivao nepoznati muškarac. U obitelji je dobio nadimak Manijak, a bio ga je i sam svjestan. Kada bi se npr. njena 13 godina mlađa sestra javila na telefon ne bi mu prekidala. Zbog njegove upornosti nitko ih ne bi mogao dobiti na liniji cijelog popodneva ako bi mu ona odbila odgovoriti pa je bilo jednostavnije javiti se. - Nataša, triba te Manijak - rekla bi joj sestra, a on bi je neuvrijeđen sačekao. Njegovo uhođenje počelo je prije nego što su ona i moj tata prohodali, a nije se zaustavilo ni godinama nakon. Sviđa mi se ta Manijakova crta, ako njeno jasno odbijanje za njega nije značilo ne, nije ni prisutnost drugoga muškarca u njenome životu što pokazuje da ipak nije bio bilo kakav splitski šovinist. O Manijaku se vrlo otvoreno priznavalo da je načitan i pametan pa su pisma koja je mama od njega dobivala i danas ćemo složno ocijeniti, neka od najboljih koja je primila i to u vrlo jakoj konkurenciji.

Pročitala sam tekst Vina & Udbe i složila se s napisanim iako je stranica imala i boljih objava. Moja mama se tad pak sjetila svoga Manijaka. - Kao što je on meni jednom napisao, isto vrijedi i za Milanovića: “Ti si lider mog šupljeg izbora”. Mislim da nitko nije bolje i sažetije opisao trenutnu političku situaciju od nje i nitko gore nju od Manijaka. Mene je pak najviše nasmijalo jedno. Koliko god nas dvije birale različite tipove muškaraca, nas očigledno vole isti - dosjetljivi, frustrirani luđaci, samo što ih nažalost ja često volim nazad.