Najsretniji dan u mom životu

Ekonomska isplativost, ekologija, decentralizacijski potencijal, puno je dobrih strana ulaganja u željeznice, a pukim nabrajanjem ne pokušavam im umanjiti značaj. Ipak bih lagala kad bih rekla da je ijedna od njih razlog moje neograničene ljubavi prema vlakovima. Hrvatske željeznice opravdano su predmet sprda, a ipak su moja najdraža državna firma. Put automobilom od Zagreba do Splita traje tri i pol sata, a ja sam godinama radije birala vlak iako je vožnja njime oduzimala više od duplo više vremena.

Kad bi na put išla s prijateljicama ponijele bismo vino, travu i uvijek bile dovoljno nepodnošljive drugim putnicima da nitko od njih ne poželi provesti noć u našem kupeu. Ako sam bila sama gledala bih film i čitala knjigu na sjedalima koja bi razvlačenjem postala udobna kao krevet prosječnog hostela. I sama sam se trudila ostati sama, a kako u vlaku zbog svih njegovih manjkavosti najčešće nema puno putnika u tome sam uglavnom i uspijevala.

Jednom prilikom u Splitu se u moj kupe ukrcala neka obitelj, a ja sam ne mareći je li to nepristojno prošetala vagonom da vidim je li neki ostao prazan. I jest, prebacila sam se u njega i nakon par sati pričanja na telefon, kad mi se mobitel gotovo ugasio, zaspala. Jedva sam primijetila da mi se netko kasnije pridružio. Nisam razmažena, svjesna sam da vlak unatoč svim svojim prednostima nije privatno vozilo i da sam imala sreće što sam se barem pola puta vozila u ekskluzivnosti samoće. E pa jesam se probudila kad je muškarac koji je ranije ušao u kupe počeo uvlačiti ruke u moju majicu i hlače. Kad sam shvatila što se događa opalila sam ga laktom, skočila, upalila svjetlo i počela luđački psovati. On se branio da me zaskočio nesvjesno, u snu. Nakon nekog vremena tražio je da opet ugasimo svjetlo! Srećom je tu prošao kondukter koji je na nesreću bio potpuni idiot. Zamolila sam ga da nazove policiju jer je meni mobitel prazan. Umjesto toga jedva je pristao izvana me zaključati. Muškarac se kasnije vratio i lupao po vratima, ali ih nije uspio razvaliti. 

Sjećam se da sam tada bila uplašena, sama usred Like, bez mobitela, oslonjena na pomoć jednoga kretena, ali događaj nije na mene ostavio dugotrajne posljedice. Ne mislim da sam neko superiorno biće otporno na seksualno zlostavljanje, pomoglo mi je što ja tog čovjeka ne znam. Puno češće npr. razmišljam o profesoru koji me dok smo bili sami u kabinetu pitao bi li nas itko mogao kriviti da ubijemo njegovu ženu koja nas sprječava da budemo zajedno. Trebalo mi je to pomoći da odgovorim na prethodno pitanje - je li Gavrilo Princip terorist ili heroj i zašto? To nije isti profesor koji je mom muškom kolegi motirao kad sam na jedno predavanje došla u minici, a ja nisam rekla ništa nego sam prestala na njegovim predavanjima nositi suknje.

Kako mi napadač iz vlaka nije uspio napraviti ozbiljniju traumu ja bi se vlakom vozila i dalje. Prije nego što bi se bojala za svoju sigurnost, vjerojatno bi u nedogled smišljala što sam trebala odgovoriti profesoru (ne o Crnoj ruci, razumije se). Međutim, HŽ se odlučio na kupnju novih, bržih vlakova. Kad su pompozno najavljeni vlakovi stigli na naše tračnice, ispostavilo se da one nisu prilagođene za njih. Vožnja na mojoj ruti tako još uvijek traje više od šest sati, ali moderni vlak nema udobne kupee nego normalne stolice, samo u prvom razredu i stolove među njima. 

Trebala su mi dva čekanja od nekoliko sati na naplatnim kućicama prošloga ljeta da opet odlučim iskušati željeznicu. Prvi razred s popustom košta manje od 15 eura, a akciju je nemoguće izbjeći. Niste student, umirovljenik, invalid ili radnik u državnoj službi? Ne brinite ništa, popust ljeti dobivaju svi, zimi ga imaju novinari i tko zna koja još sva zanimanja, blagajnica nije stigla nabrojati jer sam se konačno pronašla u jednoj od promocija. Nema šanse da se u ovom vlaku napijete ili napušite u intimi, ali i dalje se možete prošetati, otići na wc i sl. Sad samo zamislite kako bi bilo da uz to od Zagreba do Splita možete doći za par sati. Moja ljubav prema vlakovima se aktivirala.

Nakon što je u prosincu 2023. premijer Andrej Plenković predstavio jubilarnog 30. ministra svoje Vlade, opet je pompozno obznanio kao da je osobno to ostvario da se Hrvatska našla na čak četiri koridora nove transeuropske prometne mreže. Neki su ga optužili da miče fokus s važnije teme, afere zbog koje je Damir Habijan zamijenio Davora Filipovića, ali ne i ja! Što može biti važnija tema od prometne mreže? I ja sam pompozno bila spremna proglasiti najsretniji dan u svom životu, ostvarenje desetogodišnjeg sna. Nažalost, kada sam pogledala karte s planovima shvatila sam da na mom koridoru neće graditi novu, nego samo obnavljati staru prugu. Naši novi vlakovi možda će se ubrzati, ali ništa od putovanja od par sati između dva najveća hrvatska grada. Predsjednik Vlade nije lagao, kao što ne laže kad se brani od optužbi na HDZ-ovski seksizam ističući da oni imaju najviše zastupnica u Saboru. Brojčano naravno, a kao stranka koja ima najveći broj mandata bilo bi ništa drugo nego poražavajuće da nije tako. 

I konačno dolazimo do današnjeg dana, nadajmo se ovoga puta stvarno najsretnijeg. Talijanska kompanija IronLev uspješno je prvi put testirala tehnologiju magnetske levitacije na tradicionalnoj željezničkoj infrastrukturi. Njihovo probno vozilo moći će razviti brzinu do 200 kilometara na sat vozeći po istoj pruzi kao što je naša! Nije me briga što smo spali na spas od slavnog talijanskog inženjerstva. Ne dam da mi veselje pokvari ni činjenica da će prototip biti gotov tek za par godina - mi koji putujemo vlakom naučili smo se strpljenju, ali ne i tome da nas na našem putu netko pokušava na silu izjebati, pa makar to bilo i u mozak.