Završio je kurvin pir

Nedavno sam se zaposlila i sad moram parafrazirati Desanku Maksimović - zaposlenost je lijepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagovještaj daje. Da me se ne bi krivo razumjelo, na poslu sam neizmjerno zahvalna ne samo onako kako bi svaki pošteni čovjek u kapitalizmu valjda trebao biti, nego i doslovno svom poslodavcu jer sam se prijavila na mjesto za koje nije bio otvoren natječaj i on me primio. Nije to ni bilo kakav posao, već onaj koji sam htjela, koji mi je od ponuđenih najzanimljiviji. Međutim, čim je on izgovorio da sam toliko dosadna da me mora uzeti, meni se automatski pred očima prevrtio cijeli nezaposleni život u proteklih nekoliko mjeseci i ljutnja prema propuštenoj prilici da u njemu uživam bez ikakve grižnje savjesti.

Naravno da sam sebi na objektivnoj razini zamjerila što nisam više pisala dok sam imala neograničeno vrijeme za to, ali sam se isto tako brzo sjetila da sam najproduktivnija pod pritiskom. Onda sam zamjerila svima koji su me zabrinuto ispitivali od jutra do mraka od čega mislim živjeti i nevjerici na njihovim licima kad bi im objasnila da ću se zaposliti na ovom poslu koji u konačnici jesam dobila samo što se još nisam bila javila vlasniku firme (naravno izazivalo mi je to stres jer sam bila svjesna klimavosti šanse da u tome uspijem). Kako njihove komentare mogu pripisati samo iskrenoj brizi, ostaje čuđenje nad vlastitom nemogućnosti da učim na vlastitim greškama. Kad god mi se dogodilo da pod bilo kakvim okolnostima ne radim, učim za ispite kad bih trebala ili obavljam bilo što što se od mene očekuje, uvijek bih kad bi taj kurvin pir završio postajala svjesna koliko je divan bio i obećavala sebi da ću se idućem prepustiti s još većom strašću.

Ljude dijelim u četiri kategorije i činim to sad već dovoljno odavno da mogu reći da je teorija barem za mene točna. U prvu kategoriju stavljam ambiciozne ljude. Takvih ljudi, koji znaju što žele i spremni su se namučiti radom da to ostvare, nema puno. Brojnija su skupina među mlađim generacijama, ali se nažalost u doticaju sa stvarnosti i prvim neuspjesima lako pretvaraju u drugu skupinu - frustrirane ljude. Nebitno u kojem dijelu njihovih života, ali vjerujem da je svim frustriranim ljudima uskraćena neka pravda ili su stavljeni u najgoru moguću situaciju - bespomoćnost i to ih je učinilo onima koji jesu. Ipak, ne bih išla tako daleko pa rekla da se frustriranim uopće ne rađa, neke crte ličnosti kriju talent za postajanje takvim čovjekom. Isto kao što se ambicioznim ljudima ne divim, frustrirane ne mrzim, samo ih radije izbjegavam.

Treća skupina je najrjeđa, toliko rijetka da sam je posljednju dodala na popis, a na treće mjesto je u tekstu stavljam samo radi faktora iznenađenja jer ja pripadam četvrtoj. Sanjara je malo jer za razliku od kompetitivnosti i nezadovoljstva koje društvo potiče i stvara, maštu uništava. Ponosim se time da mi je jedna nezamjenjiva prijateljica ozbiljni sanjar, uživam s njom razgovarati o svemu jer čak i dok se priča o najsvjetovnijem pitanju na svijetu od nje nikad nećeš čuti ništa što si ikad prije čuo ili barem izgovoreno na sličan način.

Konačno, dolazimo do četvrte skupine kojoj jedva pripadam slično kao što je Harry jedva pripadao Gryffindoru, s primjesama svih ostalih kuća. Hedonizam je nešto što mnogi imitiraju jer se u društvu o njemu stvara idealizirana, međutim potpuno pogrešna slika. Naravno tu veliku ulogu igraju društvene mreže, ali ljudi su oduvijek imali tendenciju prikazivati luksuz i dekadenciju zamjenjujući ih za iskreno uživanje, nikad se nikoga nije slikalo ni fotografiralo po narudžbi kako u bijedi neizmjerno pati. Ali hedonizam je kao i ostale, isključivo intrinzična osobina koju najbolje mogu pojasniti tako da kažem da hedonistima nikad nije dosadno. Nema puno ljudi koji mogu po cijeli božji dan ne raditi ništa po onome što društvo smatra radom, korisnim radom koji donosi nekakav rezultat, i pritom se osjećati toliko ispunjeno i sretno.

Morate shvatiti da baš kao svi ostali ljudi u određenoj mjeri volim i novac i priznanja, ali da meni sad netko obeća da neću morati raditi do kraja života ništa i da ću primati uvijek prosječnu plaću ni lipe više, da ću u svakom društvu u kojem se pojavim nakon milijun ljudi koji se predstave uz svoje ime dodajući svoje zanimljive profesije ja morati reći da ne radim apsolutno ništa, da nikad nisam radila niti imam plan raditi, ja bih uplakana od sreće ponudu prihvatila. Ne mogu niti opisati što bih sve u tom slučaju radila jer je to nemoguće predvidjeti. Tko bi rekao da ću tijekom nezapoeslih mjeseci zaključiti da mi se kosa dobro opere samo dok ležim barem sat vremena u kadi pa mi ne preostaje drugo nego je prati samo na taj način? Tko bi rekao da će mi najdraži hobi postati čitanje poglavlja uzbudljivog romana naizmjence naglas s mojim dečkom? Da nisam radila, bi li kontinuirano pisala blog koji svakim postom sve manje ljudi čita?

Zamišljam kakva bi to bila pogodba koja bi mi takvu vječnost omogućila i shvaćam bi da jedina opcija bila biti rođen u jako bogatoj obitelji. Prepadnem se onda bi li me odgojili da naučim sve što sam stekla oplemeniti, od onoga što su mi dali napraviti još i više. Srećom, sjetim se da to naprosto nije moguće, jer koliko god odgoj, obiteljski i društveni, bio važan, neke karakterne osobine na moju čestu žalost i povremenu sreću nemoguće je suzbiti. Ja bih s vremenom iscijedila naslijeđeni novac dok oko mene jedine stvari koje su lijepe i vrijedne ne bi bile one koje su kupljene prije više desetaka godina i onda bi okružena najvećim bogatstvom - slobodno potrošenim životom na gušt i uživanciju zadovoljno umrla. Kakva je potpuna nepravda što umjesto toga moram ići na posao u PR agenciji.