Cheat day

Tko god me zna površno vjerojatno me ne bi opisao kao potpuno površnu osobu i zato ovaj tekst dolazi s upozorenjem na veliko razočaranje. Upravo sam pojela menu iz McDonald'sa koji bez provjere mogu procijeniti na 1200 kalorija. Uz jutrošnje dvije štrukle koje nam je ispekla mama prijateljice kod koje sam prespavala penjem se na 1700 i debelo premašujem dnevni kalorijski unos koji sam sebi odredila ako želim ovu zimu provesti mršava. Tek je 14 sati i bolno sam svjesna da su mi šanse da u ostatku dana ne pojedem ništa jadne i zato ću radije ovaj dan proglasiti slobodnim od svog prvog poremećaja u prehrani - opsjednutosti mršavljenjem i odati se drugom - prejedanju. Sve u svemu, bila bi puno uspješnija mršavica kad ne bih pila, ali svaki put kad sam mamurna osjetim takvu glad, pa i očaj, prazninu više u srcu nego li trbuhu koju može ispuniti samo enormna količina prerađene masne hrane.

Otkad sam s 13 godina od koščate djevojčice postala sisata prasica nije prošao niti jedan dan da se nisam izvagala ili u izostanku vage pretpostavljala koliko bih mogla imati kila, više na osnovu onoga što sam pojela nego dodira po svojim bokovima na koje mi se debljina najprije skuplja ili odraza u ogledalu koji može biti itekako varljiv. Dovoljno je da se osjećam dobro nekoliko dana i evo ti sranja, dobiješ pola kila bez da si iti primijetio. Naglašavam bez da si primijetio, sasvim druga je stvar kad svjesno odlučiš pojest 10-ak jela naručenih iz najgorih restorana i svjesno u sebe uneseš i do pet tisuća kalorija u jednom danu pa računaš s tim da sutra nećeš imati 56, bogami ni 57, a vjerojatno ni 58 kila, ali budeš li nakon toga dobra možda se oporaviš nakon par dana i za mjesec dana uz puno odricanja i truda dođeš do 55.

Ljubav prema mršavosti donijela mi je masu predivnih stvari. Bi li ja ikad radila jogu da ne želim biti zgodna? Leđa bi me boljela i dan danas, budila bi se plačući po noći zbog grčeva u rukama i ukočenosti vrata, a sad evo već godinama nisam osjetila ne bol, već nikakvo smetanje samo zato sto se redovito istežem s Adrienne. Bi li osvojila najviše planinske vrhove bez da mi mobitel kasnije da potvrdu da sam spržila tisuće kalorija? Nikad ne bih bila na Velebitu, Alpama, Risnjaku i na svim stazama koje Sljeme ima. Nikad ne bi umirala od smijeha sa svojim prijateljima dok se umaramo i mučimo i nikad nisam mislila da će moj mozak programiran na razmaženost ikad to moći spojiti - pritom uživamo.

Kao i većinu drugih svojih poremećaja i ovaj dijelim s najboljim prijateljima. Puno sam od njih naučila o toj temi, ali ipak moram reći da je svačiji put drugačiji. Dok se oni znaju umarati na iscrpljujućim treninzima i dva puta dnevno, meni bolje djeluje povremeno izgladnjivanje, a ako ćemo biti baš potpuno iskreni nije mi bilo strano koji put ni povratiti. Jedna od mojih dražih šala koju nitko nije ozbiljno doživio, a smiješna je samo zato što je istinita je da sam ja Lady Di, ne princeza već melankolična bulimičarka. Jebiga, ne radim to više, bojim se za zube, ali pubertet nas je svakoga udarao drugačije.

Jednom sam se na putu prema srednjoj školi zaustavila u portunu zgrade da bi se pogledala u staklu vatrogasnog aparata, a kad je moj zgroženi izraz lica ugledala umirovljena susjeda utješila me kako nikad nitko nije - u tim godinama svi izgledaju užasno. Htjela sam se rasplakati jer mi je potvrdila da izgledam očajno, ali to je nešto šta bih ja sad rekla svakoj djevojčici. Ne daj da te itko uvjerava da izgledaš dobro, ne samo da ovo nije tvoj maksimum, nego je samo faza koja će proć brže nego šta misliš - nitko u tim godinama ne izgleda dobro!

Stvarno mi ide na živce kad se razotkrije moja opsesija mršavošću pred ljudima pa me oni i danas krenu uvjeravati da sam lijepa. Ne mislim da sam ružna, istina nisam svoj tip, ali dobila sam više nego jednu potvrdu da dijelu ljudi jesam i to mi je sasvim dosta. Jedno stvarno nema veze s drugim, čak i da imam lice koje odgovara mom idealu ja bih i dalje pokušavala manje jest jer je budna samokontrola jedini način da ne pojedem svakodnevno 10 raznih jela što nije zdravo i ne moram valjda napominjati ni dobro za moj izgled. Moj idealan dan je dan u kojem se ne prestaje jest. Jela bih stalno i svašta. Nema kuhinje koja mi ne odgovara, jela koje mi se gadi. Jedem s takvim guštom da je to divota gledat i prava je šteta što ne mogu istovremeno imati dvije stvari koje najviše volim.

Ne znam kako je moj poremećaj nastao, ali znam da kao ni ostali nije razvijen odgojem. Moja mama ima privilegiju koju imaju najljepši ljudi ovoga svijeta, a to je da o izgledu uopće ne moraju razmišljati pa tako o tome nije ni sa mnom nikad pričala. Istina, kupovala je hrpetine Vogueova i plaćala pretplatu na Elle u kojem je bila masa predivnih mršavih žena, ali nećete od mene izvući da kažem nešto kontra njih i njihova izgleda. Je li uopće važno odakle nešto dolazi, ako se to ne može, a rekla mi je psihijatrica, ni ne treba promijeniti. Priznala sam joj da se u mom životu pravilno izmjenjuju prežderavanja i dijete, a ona je na to pogledala u svoj trup, stavila ruku na trbuh i primijetila - joj, ne znam šta bi vam rekla, ja sam se u zadnje vrijeme jako opustila, možda vam nije ni loše što pazite. Ja sam u tom trenutku shvatila da ne samo da pričam s nekim sebi nalik, nego da se nikad neću kako sam mislila nadebljati 50 kila i dio života provesti u sretnom izobilju hrane jer nikad nisi dovoljno stara da prihvatiš da je došao taj trenutak pa mi nažalost ne preostaje drugo nego da ostanem mršava jer se ničega ne grozim više od prosjeka i mjere.