U onoj sam fazi u kojoj si zamjeram zbog cjelokupnog svoga postojanja

Moj najdraži porok alkohol donio mi je možda i najbolje trenutke u životu i nikad, čak ni kad se prisjećam najsramotnijih stvari koje sam pijana napravila ne bih o njemu pričala niti ružno, niti u prošlosti. Znam da nikad neću prestat piti, voljela bih samo kad bih se tako mogla dovesti u onu fazu u kojoj ću prestat bit anksiozna tada i ne prijeći u onu fazu zbog koje ću anksiozna biti sutradan i još puno puta u životu. Jer kad si zamjeraš zbog cjelokupnog svoga postojanja upoznavanje alkohola ne može biti manje sramežljivo. Ne može ni upoznavanje droga. Svega što može barem kratkoročno pomoći riješit se tog osjećaja.

Užasan je teret imat anksiozni poremećaj, a nije pretjerano lako niti otkriti drugima da ga imaš jer ti je otkako si spoznala da od njega boluješ najednom postao pre jadan! O njemu razmišljaš nezdravo, samo onda kada te ulovi napadaj, pa se tada njega, kao i ostatka svoje osobnosti sramiš. Sramiš se zato što previše pričaš i sjećaš samo onih trenutaka kad ne da nisi našla prave riječi nego si govorila potpuno bez rezona. Sramiš se zato šta si prije osam godina o svojoj prijateljici rekla nešto ružno, najednom te strah da te ona više ne voli pa se sjetiš da se već dva dana niste čule. Grizeš se što o tome misliš dok si u društvu svoga dečka jer dobro znaš da ti je baš nekidan bilo krivo koliko često u zadnje vrijeme odlutaš dok ste skupa, odlutaš vjerojatno da bi se krivila zbog nekog drugog razgovora u kojem si previše govorila o tome koliko ga voliš i možda dosađivala ostalima koji su htjeli pričati o nečemu drugome. Grizeš se po prvi put zato što imaš tako dobar odnos s tatom, dosad si se grizla što ga nemaš. Grizeš se jer znaš da nisi dobra kćer svojoj majci i ubija te što imaš osjećaj da ne znaš ni kako bi to opet bila.

Uzaludno se mučiš ne samo zato što je te bezbrojne situacije nemoguće naknadno promijeniti nego zato što ti nije ni stalo do neke od njih već do vlastitog sramotnog karaktera koji je u njima izašao na vidjelo. Svjedočanstava tvoje sebičnosti, tvoje nelojalnosti, tvoje ekscentričnosti. Misliš kako ti nije ni samoj bilo jasno da imaš anksiozni poremećaj zato što obožavaš biti u centru pažnje, a nisi znala da to može ići skupa. Misliš o svojoj potpunoj neprilagođenosti svijetu i jadnoj potrebni da stekneš barem određeno odobravanje. Odobravanje ljudi koje cijeniš, a koji su tako različiti da im je nemoguće istovremeno zadovoljiti apetite.

Zanima me postoji li rupa koja je za anksioznost namijenjena pa je samo pitanje što će je ispuniti ili nove situacije stvaraju temelj za još više anksioznih epizoda. Jer meni se čini da sam u stanju, dok sam u takvom stanju, sjetiti se nečega ružnog što sam nekome napravila u osnovnoj školi i osjećat se loše realno suludih par minuta. Ako je moj mozak voljan kopat tako duboko zašto bi se uopće trudila ponašat što suvislije kad će on ionako naći materijala. U mom slučaju, posebno jadno u odnosu na moje prijateljice i članice obitelji deklarirano anksiozne, neće se napadaj javiti oko nepromjenjive nesavršenosti svijeta, ljudske nedostatnosti da se shvate tajne svemira, smisla života i nepravde u svijetu, tu se bude znatiželja ili bijes, nego recimo oko toga jesam li kad smo bile djeca bila užasna sestra svojoj preslatkoj maloj sestrici?

Hvala Bogu dolazimo do dijela - liječenje. Svatko će vam prvo preporučiti terapiju i ja isto mislim da je ona najbolja metoda, ali pronalazak dobrog psihologa nije uopće lagan. Ne želiš biti pametniji od njega jer se bojiš da ćeš mu lagati i da on to neće primijetiti. Možda ti prvih par puta bude bolje, ali ako te tvoj psiholog previše hvali i niti malo ne propitkuje shvaćaš da plaćaš nekome da ti daje komplimente s diplomom. Kad čuješ za nekoga tko je stvarno super često je pun, ili na porodiljnom ili naprosto nemaš novaca za ići na terapiju. Ja tu preporučujem lijekove. Meni se život promijenio prije nekih godinu dana kad sam nakon dugog nagovora njegovih vjernih ljubitelja počela piti Helex. Sad bi mi Robert Torre rekao da ne živim ispunjen i šta ja znam kakav život ako kroz njega prolazim sedatirana, ali mislim da on nije osjećao anksioznost. Par primjera za upotrebu. Nadređena osoba na poslu ti je u petak na odlasku iz smjene dala oštru kritiku i pustila da s njom živiš cijeli vikend prije novog radnog dana u kojem možeš pokazati da je u krivu. Sutra je taj dan i prije posla popiješ Helex od dva. Nema neugode, panike ni stresa i uspiješ sve odraditi savršeno. Sad kad sam ovo napisala kao prvu točku vidim koliko su se moji prioriteti radikalno presložili zadnjih mjeseci. Drugi malo vedriji primjer: ideš na intimno druženje s ljudima s kojima se ne poznaješ dobro. Umjesto da s vrata naiskap popiješ bocu vina, popij pola Helexa od pet prije dolaska i ponesi drugu polovicu da se osjećaš sigurno.

Travu nisam pušila od druge godine fakulteta, a trebalo mi je godinu dana predugo da shvatim da mi više ne odgovara. I sad je izbjegavam osim u društvu nekoliko baš baš najbližih ljudi jer ovaj lijek prirodne medicine u mom slučaju anksioznost liječi nepredvidivo na način da je ponekad i pojačava. Postanem toliko svjesna groznog osjećaja kroz koji prolazim da mi je jasno da on ne može biti objektivno utemeljen. Ne prelazim preko njega nego se suočavamo en face. Olakšava mi kad se sjetim da je uzrok mojoj nesreći psihički poremećaj, vjerujem da je moguće nekad ga se u životu riješiti jer je tek dijelom usađen, dok je velikim dijelom hranjen, da ga hranim i ja, ali da nisam zato kriva kao ni drugi prije mene koji su ga poticali jer to nitko nije činio s predumišljajem. Oprost je riječ koja je u teškoj kontradikciji s tjeskobom pa ona razriješena odlazi. S druge strane, ako ne pojačava anksioznost trava mi omogućava da budem prisutna u trenutku, slušam što mi ljudi govore i svoje misli dovršavam, a svi anksiozni ljudi znaju koliko je to teško.

Ipak, koliko god si tabletama, travom i pravomjernim količinama alkohola olakšavam, ne uspijevam spriječiti da do napadaja dođe, štoviše sve su češći. Sjećam se faze otprije par mjeseci kad bih znala hodati gradom po najgorem vremenu, s nedavno steknute dvije nove kile, odvratno obučena, nezaposlena i u dugovima, a gledati u fasade tri metra iznad razine pločnika slušajući Spotifyjevu random preporučenu playlistu i koračati sa samopouzdanim zadovoljstvom na kojemu bi sad svakom slučajnom prolazniku momentalno pozavidjela. Pliz nemojte barem kad se netko oko ovoga požali govorit kako su “danas svi anksiozni” jer onda mi koji jesmo uz to još mislimo da smo najveći luzeri koji se ne mogu nositi s najobičnijim životnim izazovima što ustvari i jest istina samo što bismo više od ikoga drugoga mi htjeli da nije tako.