"Više nikad nećeš raditi u ovom gradu"

U svojoj namjeri da mi komplimentiraju, većina ljudi koje znam me često uvrijedi pa mi kaže da bi posao u marketinškoj agenciji bio baš za mene. Kad mi skroz nestane novaca znam da uvijek mogu napisati par native tekstova (članaka u kojima se reklamira proizvod bez da to bude na prvu jasno čitatelju) pa za malo vremena i truda dobit ok novce. O tome ne govorim ne zato što se stidim, nego zato što ne znam šta bi rekla - provela sam jutro hvaleći liniju proizvoda za njegu kože koju nikad nisam probala u tekstu koji nitko, pa možda ni naručitelj neće do kraja pročitati?

Plaćam Spotify da ne bi slušala reklame, skidam add blockere da ih ne bi morala gledati na YouTubeu, a ako će na televiziji biti neki program koji me zanima palim ga s odgodom da bi ih mogla preskočiti. Nedavno sam pročitala da jedan švicarski grad čiji primjer namjeravaju slijediti i ostali, čak kreće u zabranu oglašavanja u javnom prostoru. U svijetu u kojem se ne možemo složiti niti oko toga da je pogrešno ubijati civile među kojima i djecu, možda jedini konsenzus koji imamo je da baš svi mrzimo reklame i da ćemo učiniti sve da ih izbjegnemo.

Jednom sam transkribirala sadržaj konferencije o svijetu medija, a kad se danas kaže svijet medija uglavnom se misli na onaj dio koji gledatelji i čitatelji pokušavaju svom raspoloživom domišljatosti i novcem izbjeći - oglašavanju. Događaj je okupio brojne marketinške stručnjake i kreativce, ljude koji bi prije 30 godina vjerojatno vašoj baki pokušavali uvaliti kozmodisk na kućnom pragu, a sad obučeni u karikaturu umjetnika i intelektualaca polako kradu i njihovu ulogu u društvu. Jedan od njih je tijekom svog izlaganja koje sam uredno zapisala rekao da reklame više uopće ne donose korist tj. kad se izbaci nova, prodaja ne raste. Čak ni po kapitalističkom načinu razmišljanja ovo nije imalo nikakvoga smisla. E ljudi moji, stručnjak je jedva dočekao ovo pitanje iz publike i slavodobitno zaključio - reklame se rade jer kompaniji donose, pazite sad - ugled.

Da sam ja bila tamo možda bih mu rekla da ako im je do ugleda stalo, a žele ulagati u nešto što nikoga pretjerano ne zanima, neka financiraju hrvatski film, književnost, znanost. U publici su bili uglavnom ljudi mojih godina i nitko nije komentirao ništa, a ja sam se sjetila bivše kolegice s FFZG-a koja je prije koju godinu na Facebooku objavila da se zaposlila u jednoj od tih marketinških agencija i zaslužila neviđenu salvu čestitki u komentarima. Jasno mi je da pobjednici bilo kojeg sustava taj sustav brane makar najvećim besmislicama, ali iz prve nisam mogla shvatiti zašto ljudi koji su obrazovani da bi razmišljali kritički, bavili se znanstvenim istraživanjima i bili korektor društva to ponosno odbacuju da bi se bavili jedinom stvari koja je najširim konsenzusom omražena. Dakle ne pitam se zašto odbacuju, na to su jasno primorani, već zašto su pritom toliko zadovoljni.

Kao i obično kad se nađem u anksioznosti nedavno sam se okrenula jedinom self-helpu koji priznajem, Ericu Frommu, pa se površno podsjetila na širi kontekst Frankfurtske škole i duboko se ražalostila. Bilo mi je tužno čitati o Adornovoj teoriji kulturne industrije, ne jer mi je strašno što su znanost i kultura podređene profitu, gotova stvar, nego zato što je danas proizvodnja šunda čak i bolja od bijednih mogućnosti koje su nam ponuđene - barem stvaraš nešto, što koliko bezvrijedno bilo, netko stvarno želi konzumirati. 

S druge strane shvatila sam i što je tako privlačno u ovoj drugoj marketinškoj opciji. Zamišljam besane noći ispunjene tjeskobom dok pišeš filozofski tekst za koji se nadaš da će svijetu razotkriti užas suvremenosti koji se tebi čini tako jasnim, a tako nezaustavljivim. Zamišljam rasprave koje prerastaju u svađe s kolegama oko nečega što se nekome sa strane može činiti kao nebitni detalj, a tebi je važno da se pomirite oko njega jer o tome ovisi tvoje poštovanje dakle prijateljstvo. Posao ne staje nikad zato što ćeš tu noć u krevetu sam sa sobom vrtjeti razgovore i misli sve dok ne nađeš uvjerljivi argument, tebi je potrebniji više nego da ga njemu kažeš jer u ništa više nisi siguran. Grozno, tko bi sebi to htio.

Tko bi htio sedam mjeseci pisati dramski tekst i da mu ga onda nakon premijere izvrijeđa neka kritičarka i onda svi zbog jednog mišljenja opišu predstavu kao smeće, a što ako predstave uopće ne bude jer je nitko nikad nije ni poželio postaviti. Tko bi htio godinama raditi psihološko istraživanje samo da bi se ispostavilo da je teza bila loša ili da je neko američko sveučilište tjedan dana prije nego ti i tvoj tim objavio isti, samo opsežniji znanstveni rad na tu temu.

Umjesto toga od devet do pet, kad odeš od tamo zaboraviš da si uopće i bio, vodi se uvijek ista rasprava koja izgleda otprilike ovako - je li domaće tržište spremno da u reklami za pampersice budu dva tate - nije, je li spremno da tata sam presvlači bebu - nije, je li spremno da joj tata i mama skupa brišu guzu - zauzmeš se za svoje progresivne feminističke stavove i kažeš, ispod toga ne idem i na kraju dana mirno zaspeš jer znaš da radiš nešto bitno. Dolje umjetnost, dolje inteligencija, živjela kreativna industrija.

Prije par mjeseci stala sam na šestom poglavlju svog romana, mislim da je svako novo koje napišem sramotno loše, svaki put kad ga pročitam iz početka sve sam više uvjerena da su i ona ranija glupa, a samim time i ja. Od toga će mi biti lakše obavljati baš bilo koji posao koji dobijem, posebno pisati tekstove koji će sasvim sigurno biti objavljeni i sasvim sigurno nekritizirani. Rekao mi je pak prijatelj da objavim li ovaj tekst neću više nikada raditi u ovom gradu. Natječem se tako za poziciju copywritera remotely u nekoj firmi u Londonu. Daj bože da dobijem neki drugi od pet poslova na koje se prijavljujem, a ako ne, od ovoga ću barem najviše zarađivati, samo što stvarno nema potrebe da mi se na odabiru ove linije manjeg otpora još na kraju i aplaudira.