Zvizdan

U Cannesu nagrađeni hrvatski redatelj navodno je završio u ludnici zbog ovisnosti. Navodno ne kažem da se ogradim ili zaštitim. Kao prvo ovo je blog, kao drugo sve da i pišem u novinama ni po novom lex AP-u ne bih mogla otkriti svoje izvore, predugo bi trajalo nabrajanje. Navodno kažem jer se priznati redatelj u ludnicu prijavio sam u svojstvu trika kojim bi trebao zataškati još uvijek nepobrojane slučajeve seksualnog uznemiravanja. Kad bih morala reći tko mi je to rekao ne bih znala. Prije bismo se svi mogli zapitati, a tko nam to nije rekao? Tko već godinama nije znao da je njegovo ponašanje nenormalno, čak i on sam, pa je nimalo lud zamijenio obične poruke nestajućima, enkriptiranima, trik koji naučiš od svoga dilera. Ajde dodat ću - navodno.

Njegove serije nikad nisam pratila jer bi već u prvoj epizodi shvatila da su mi užasno naporne, a taj prozirni film o zamršenom srpsko-hrvatskom konfliktu mogu nadmašiti jednim izlaskom sa svojim prijateljicama. Pa da se sjetimo toga petog osmog provedenog u Kninu kad sam ne natjerala, to rade seksualni predatori, već povela mlade i ponosne ustaše da nazdrave sa mnom Šešelju i četnicima.

U Splitu smo uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti ugledale plakat - u Kninu nastupa Doris Dragović. Uvijek pomno biramo svoje outfite, a ovoga puta učini nam se prikladnom trobojnica - jedna u crvenom, druga u bijelom, treća u plavom sjele smo u auto i zaputile se prema Zagori.

O svojim prijateljicama mogu reći svašta, ali sigurno nisu plašljivice tako da morate biti svjesni da je na ulazu u grad vladala krajnje zastrašujuća atmosfera kad smo se nas tri uspjele stresti. Ispred kafića agresivno je skandirala i mahala zastavama skupina muškaraca u majicama na kojima je bilo ispisano ustaško U, ali ne u bilo kakvom fašističkom merchu, ispod znaka pisala su njihova imena, dakle pravi odred. Ubrzanim korakom smo nastavile dalje prema centru u kojem su se prodavali baloni napunjeni helijem, ćevapi i pravi merch na koji smo odmah navalile. Jedna prijateljica je kupila majice za uspomenu za sebe i svog prijatelja, druga predivnu hrvatsku zastavu s izvezenim, a ne isprintanim grbom, a ja Livajin dres. Nisam se cjenkala ni na Bazaaru u Istanbulu, a ovdje jesam, eto koliko smo brzo zaboravile na nedavne neugodnosti i dozvolile da nas ponese nova, veselija atmosfera.

Tu noć zauvijek ću pamtiti kao jedan od najboljih izlazaka i još uvijek ne mogu vjerovati da se radilo tek o jednom. Kad je završio koncert Doris Dragović zamijenila ju je Opća opasnost. Uzalud sam prijetila da njih ne mogu slušati ni u šali, naposljetku sam tijekom njihova nastupa čak i plesala na stolu naših novih sredovječnih prijatelja. Ne sjećam se jesu li bili razočarani kad smo ih zamijenili njihovim jedva punoljetnim sinovima koji su nas odveli u lokalni narodnjački klub, a moja prijateljica se s jednim od njih i izgubila na neko vrijeme u zgradi gdje, rekli su nam lokalni momci, svi znaju šta se radi, a iz koje se ona vratila s ponudom za brak.

Premorene od plesanja, pune dojmova od brojnih novih poznanstava vraćale smo se prema parkingu na obroncima grada kad smo shvatile da nismo posljdnje ostale budne. Ustaše s imenom i prezimenom i dalje su partijali, samo su zabavu prebacili unutar kafića. Pozvane smo da im se pridružimo i to smo i učinile. Bilo im je neobično što Jovana iz Beograda, kako sam se ja predstavila, nema problem s dolaskom na ovakvo događanje, pa me čak pitali znam li što predstavljaju znakovi na njihovim majicama.

Ne samo da sam znala, oduševljeno sam im pojasnila da iznimno poštujem kako drže do svoga dok, ne znam prate li, ali u Srbiji u medijima jako ružno tretiraju četnike i našeg dobrog Šešelja u čijoj sam stranci. Nije puno bolja situacija ni u Hrvatskoj, otvorili su mi se. Još malo smo se međusobno izjadali pa onda nazdravili - za ustaše, za četnike, za Šešelja. Vjerujem da momci ne posjećuju redovito Beograd, ali ipak me bilo strah da se moja krhka krinka ne raspadne pa smo nakon odslušane techno verzije Anice kninska kraljice napustile njihovu ćeliju.

Nismo bile u stanju voziti, a nismo imale apartman jer nismo pretpostavile da će se noć tako produljiti. Odlučile smo sreću okušati na kninskoj tvrđavi. Sljedeće čega se sjećam su dva vojnika koja me bude dok spavam ispod stola, jedinoga hlada koji sam uspjela naći. Prepala sam se najviše jer sam se maloprije na istom mjestu derala nešto protiv Hrvatske države, ali oni su samo vidjeli plavokosu izgubljenu djevojku u Hajdukovom dresu omotanu zastavom i velikodušno ponudili pomoć. Ja sam pak velikodušno prihvatila milost da se iz neugodne situacije izvučem i pobjegla prema autu.

Obitelj jedne od mojih prijateljica živjela je prije rata u okolici Knina. Dok je ona bila mala znali su ljeti dolaziti iz Beograda, pa bi se svi skupa išli na Zrmanju. Zapamtila je otprilike gdje se nalazi ta skrivena plaža. Nakon što smo se okupale gole, bez rezervne odjeće ili ručnika legle smo na što drugo nego na veliku hrvatsku zastavu i gotovo odmah zaspale. Probudila nas je protestno glasna narodna muzika. Prijateljica se ustala i zamolila vlasnika radija da ga stiša na što je on postao agresivan, a mi još jednom morale pobjeći. Tek na putu do auta kad smo vidjele registracije automobila koji su naknadno stigli shvatile smo što se dogodilo. Na plaži pokraj srpskog sela, dan nakon obljetnice Oluje, nas tri smo kao zadnje glupače prostrle gigantsku hrvatsku zastavu i gole zaspale na njoj.

Ponestalo nam je opcija i ideja, morale smo se zaputiti nazad u Split. Teško je bilo hodati do auta po toj užasnoj vrućini. Sunce je bilo visoko na nebu, a ja sam se sjetila jedne od mojih najdražih hrvatskih riječi kojom je moja teta svojedobno nazvala svoj projekt. Moja teta nije u Cannesu nagrađen hrvatski redatelj koji godinama seksualno uznemirava žene, nije ona niti Dalibor Matanić, moja teta je imala najkul beach bar ikad koji je pritom imao i najkul ime, zvao se naravno - Zvizdan.